KOLUMNA - Čitam na našem portalu kako su napadnuti mladi rapski sportaši i to ''greškom''. Danas ne možeš ni batine dobiti bez greške.
Kao da bi tada taj napad bio osnovan i bez greške. Hrvatsko društvo je roba s greškom koja se želi prikazati bezgrešnom. Greška je što živimo u zemlji u kojoj nema moralne vrijednosti, a u kojoj je vrijednost rada procijenjena prema podobnosti izvan svakog parametra i logičkog kriterija.
Nije nas zato pretjerano iznenadila nedavna studija Ekonomskog instituta u Zagrebu, u kojoj se došlo do zaključka da su radnici u javnom sektoru puno bolje plaćeni od onih u privatnom, da više izostaju s posla, imaju duže bolovanje te imaju više rukovodećih mjesta nego u privatnom sektoru. Nije ni čudo onda da kad god se s nekim upoznaješ i uvali ti vizitku na njoj piše direktor, menadžer, konzultant, savjetnik i ina funkcija koju tako dobro izmišlja ''kreativni odjel'' svake stranke koja dođe na vlast. Otkad je počela recesija svi zbore o rasterećenju javnog sektora, no on bubri poput čira na stražnjici hrvatskog proračuna.
Događa se nonsens da se sve više zadužujemo da bi se pokrpale rupe u stavkama za plaće uhljebljenih hadezeovaca, esdepeovaca i haenesovaca. Pročešljaš li im platnu listu uvidiš da je važnije namirit stranačkog kolegu nego od te plaće dignut plaće profesorima, medicinskim sestrama i inim profesijama koje su temelj funkcioniranja svake države. Uhljebi sišu svaku kunu koju proizvede privatni sektor s plaćom na minimalcu.
I nije dosta! Dižu se krediti, plasiraju državne obveznice, rasprodaje imovina da bi se očuvao birokratski korpus koji ostaje doživotno na svojim dobro podmazanim radnim mjestima. Činjenica je, prema istraživanju, da se na mnogim tim mjestima ništa ne radi. Kako i bi kad uhljeb nema pojma što bi radio na izmišljenoj poziciji. Nedavni manifest Martine Dalić da bi na odgovornim mjestima samo ministar i njegov zamjenik mogli biti politički uhljeb, a da bi ostale funkcije po resorima trebale raditi stručne osobe, jasno daju na znanje stupidnost sistema koji guta naše poreze i prireze. Pa kako da nam ne dojadi? U administraciji jedan radi za šest luftbrenzera, stvaraju se redovi, sve je neučinkovito, a javni sektor i dalje nekontrolirano buja. Radnici iz privatnog sektora ne prosvjeduju jer se boje da će izgubiti posao, HGK opominje Vladu no to je pucanj u prazno.
Troši se dok se ne raspadnemo po sistemu: već će nam netko pomoći. Ovaj ludi ples neodrživog sustava svi primjećujemo, znaju za to i Vlada i oni koji ga bildaju. Nema pomoći, jer nema ni želje da se pomogne. Kad-tad mora uslijediti opći raspad. Zato sad i imamo da nam grad po grad odlazi u bankrot, da nema suglasnosti oko proračuna, da imamo hrpe uhljeba po općinama, gradovima koji nisu gradovi, selima, da svagdje trebaš pečat, potpis i blagoslov lokalnog šerifa da bi poslovao, radio, preživljavao. Prema ovoj političko-gospodarskoj mikro poroziji već možemo naslutiti što će biti kad sve pukne na makro planu. Nedavna obustava rada u sisačkoj rafineriji podsjetila me na tragediju koja prijeti jednom bračnom paru s dvoje djece, a tamo je zaposleno još 800 takvih i sličnih sudbina. Naime, oboje su zaposleni u Rafineriji, imaju dvoje djece, dignuli kredit za stan. Neće imati plaće, prijetit će ovrha i ulica. Slično je i s dužnicima u francima. Teško je i onima koji imaju kredite u eurima, ma teško nam je svima.
A ovi napuhuju balone u javnom sektoru, banče na naš račun, vozikaju se avionima i autima i cerekaju se s podsmijehom ''debilnom narodu'' koji ništa ne kuži i guta njihove pamflete ko najslađe bombone. Srbiji je dogorjelo i ona će otpuštati i već otpušta u javnom sektoru. Već ove godine 16.000 ljudi morat će otići.
U Hrvatskoj za takvo što nema ni inicijative, ni odlučnosti ni pameti. Uhljebi se čvrsto drže. Stradavaju mali ljudi koje se izrabljuje i iscrpljuje do krajnjih granica. Sve to ide na naš račun. Ni pili ni jeli, al' dobrano platili. U javnom sektoru su plaće veće za 25% nego u realnom. Mislite da je to zbog profesorskih, učiteljskih ili plaća medicinskih sestara? Ne, statistika vara. Rukovodeća mjesta i njihove plaće čine taj nerazmjer.
Hrvatski javni sektor je poput sjevernokorejske vojske u kojoj na svakog desetog vojnika dolazi jedan masni general. Od tolikih ''generala'' u našem sustavu nije ni čudo da ne možemo dobiti rat. U bitke ionako ni ne idemo.
Živjela I na U Gurancija!
Čim bude praznik, oni ne rade. 
Uvek tako. 
.
